Jasmina Milojevic - Novo guslarstvo
  Početna
  Biografija
  World music (odlomci iz knjige
  Turbo-folk
  Novo guslarstvo
  Korisni linkovi
  Aktuelna delatnost
  Knjiga gostiju
  Kontakt
 Jasmina Milojević
 
Novo guslarstvo
Ogled o tradicionalnom muzičkom obliku u popularnoj kulturi
 
 
 
 
"Čitavi narodi ili njihovi ostaci, mogu da se vrate iz višeg kulturnog stanja u patrijarhalne forme života, spasavajući tako u izuzetno teškim okolnostima kontinuitet nacije, vere i države." (Vladimir Dvorniković, 1939.)
 
 
            Tokom krvavog raspada bivše SFRJ jedna arhaična forma narodnog muzičkog izražavanja – pevanje uz gusle imala je značajnu ulogu, pre svega u prostoru dinarskog pojasa. Ova pojava tumačena je na najrazličitije načine, koji se kreću od poptunog podržavanja oživljenju prakse koja je jedan od simbola srpskog/hrvtaskog/muslimanskog/albanskog identiteta[1], pa do potpunog odbavicanja i omalovažavanja guslarstva kao pojave koja se stvalja u pogon ratnohuškačke propagandne mašinerije zaraćenih strana i koja „postaje pres centar“ sa pouzdanom prevodilačkom službom koja aktuelne političke poruke prevodi u drevne epske slike (Žanetić, 1998: 35).
            U prošlosti, junačke narodne pesme su bile način izražavanja moralnih i društvenih vrednosti. Nekada je pevanje uz gusle, pre svega junačkih pesama bila privilegija muškaraca koji su uživali poseban ugled u svojoj sredini. U okviru porodice to je bio glavar kuće – domaćin, a u široj zajednici, na skupovima društvenog karaktera, mobama, prelima, za vreme praznika, tog posla su se prihvatali najbolji guslari. Funkcija epske pesme bila je sadržana pre svega u vaspitnoj ulozi. Ona treba da podučava, da podstiče mlade na junaštvo, na vrline poput onih koje se u pesmi veličaju.
            Dobar pevač je pevao o prošlim događajima, umeo da improvizuje, dobro je poznavao tradiciju i ljude, i kako ranije tako i u novijem vremenu nužno je morao biti dobro obavešten o onome što se u narodu događa. Tematika pesama bila je obično zasnovana na istorijskim događajima. Najčešće, to su bili prelomni trenuci srpske istorije, poput kosovskog boja, raznih ustanaka, atentata na princa Ferdinanda ili događaja iz Prvog svetskog rata. Ratne pobede partizana u Drugom svetskom ratu, koliko je poznato nisu opevane, što svedoči i o ideološkom, kao i političkom opredelenju guslara, ali i nekoj vrsti što prećutne što otvorene zabrane da se gusla u tokom vladavine Josipa Broza. O tome svedoče i šaljiva, pa i lascivna tematika guslarskih pesama prikupljenih posle Drugog svetskog rata, što je pouzdan znak degeneracije ove gorštačko – patrijarhalne kulturne prakse. O stalnoj degeneraciji guslarskog narodnog pevanja, svedoči i Vuk Karadžić koji kaže: "To je za Crnogorca najmilija zabava. Oni istina imaju starijeh pjesama, koje su u cijelom srpskom narodu poznate, ali ih mnogo više ima novijih, o njihovu ratovanju i četovanju protiv Turaka. Zanimljivo je da ove novije pjesme daleko izostaju pjesničkom lepotom iza starijeh narodnijeh pjesama; mnoge su prosto ređanje događaja u stihovima bez pjesničkih ukrasa (1964: 224).
            Danas se pevanje uz gusle prevashodno vezuje za srpski i crnogorski korpus na Balkanu, što ne odgovara istini. U svom poznatom predgovoru iz 1824. godine Vuk Karadžić navodi da se pesme uz gusle "najživlje" pevaju po Bosni i Hercegovini i po južnim brdovitim delovima Srbije. Ka Moravi je gusala bilo manje, ali je primećeno da ih ima u Sremu i Banatu među slepcima, tzv. slepačkim guslarima. Na kraju, Karadžić zaključuje: "Tako i k zapadu od Srijema što se gođ dalje ide preko Slavonije k Rvatskoj i k Dalmaciji, sve su pjesme junačke u narodu više u običaju." Istraživači su ih međutim našli među Albancima na Kosovu i Metohiji i Makedoniji, kao i među Bošnjacima – muslimanima u Bosni i Hercegovini (Esadović, 114, Medenica, 157)
            O poreklu i dospeću gusala na Balkan postoje različiti podaci, ali je danas, među etnomuzikolozima prihvaćeno mišljenje Kurta Saksa, prema kome je to instrument istočnjačke kulture, koji je verovatno posredstvom islamskog kulturnog talasa presađen na tlo Evrope u X veku. Ima mišljenja i da su gusle na naše prostore došle i ranije oko VIII – IX veka, a direktno pominjanje datira iz nekih naših izvora iz kojih saznajemo da se "spominju još u X veku protiv bogumila". Pouzdaniji pisani dokument o guslama i guslarima potiče iz XV veka. "Srpski guslar pominje 1415. godine na dvoru poljskog kralja Vladislava Jagelovića i kraljice Jadvige". Zatim, u XVI veku Slovenac Benedikt Kuripešić, kao carski poslanik iz Beča, koji je putovao preko Bosne i Kosova, pominje u svojim spisima narodne pevače i guslare koje je sreo na tom putovanju. Da li su i tada u narodu gusle bile rasprostranjene kako svedoči Vuk Karadćič, ili su samo pojedinci, izabrani pevači na dvorovima vlastele pevali epske pesme uz pratnju gusala, i bili plaćeni kao pevači, kao što se i pominju u to doba tzv. "skomrasi", nije još uvek jasno (Dević, 1977: 147). Iz kasnijeg perioda, pogotovo XIX veka govori se o "oživljavanju već zamrlog epskog pevanja", kako svedoči Vidosava Nikolić – Stojančević o periodu naseljavanja Crnogoraca u Toplici, posle Berlinskog kongresa. Taj kontinuitet nije prekidan do danas u manjem ili većem intenzitetu (Nikolić – Stojadinčević, 1985: 122). 
Vladimir Dvorniković, etnopsiholog, guslarsko pevanje u periodu između dva rata smatra tada izolovanim muzičkim fenomenom u Evropi. Ta epika predstavlja još jedan dublji sloj arhaičnosti "sa još starijom duševnom konstitucijom", toliko starom da prema ostalom evropskom svetu prtedstavlja pravi anahronizam. Već u tom periodu, naš guslar, rapsod prastarog epskog stila, i naša junačka epika ne može se više nigde naći u tako arhaičnoj formi. Dinamika koju ona odražava sasvim je strana ubrzanom stilu življenja savremenog čoveka. (Dvorniković, 1990: 411) Dalje, Dvorniković pevanje uz gusle označava kao praksu gorštačko – patrijarhalnog čoveka, kakvi su bili Grci u vreme plemenskih previranja, Malorusi pre stvaranja Ruske imperije, i narodi Balkana. Prema njegovom mišljenju, surova životna borba stvara prirodnom selekcijom u takvoj sredini ljude otporne i hrabre, ali mrgodne i krute, ozbiljne i nesentimentalne. Život tu nema velike cene, ali su zato fanatizam za izvesne plemenske, narodne ili verske ideale, uporna borbenost razvijeni iznad svake mere. Ovde je zapravo reč o u odnosu na tempo Evrope duboko zakasnelom epizmu i patrijarhalizmu, koja je posledica kulturne regresije pod pritiskom turskog gospodstva (Dvorniković, isto).
Ono što je važno za sagledavanje gularstva u periodu poslednjih ratova na Balkanu, a što je Dvorniković genijalno primetio još 1939. godine, je da epski patrijarhalac živi, ma i pod raznim, sekundarnim i maskiranim oblicima i "dan današnji" u duševnoj konstituciji najvećeg dela Jugoslovena.[2]Ovde je reč o jednom posebnom pogledu na čoveka koji je vekovima sav svoj duševni život izražavao i proživljavao kroz epski deseterac. Ono što je od posebne važnosti za predmet ovog rada je da još u periodu koji Dvorniković opisuje, guslarstvo gubi na snazi i značaju, da se inteligencija sa dosadom ili čak potsmehom odnosi prema ovoj pojavi."Ma koliko se naš inteligent ili poluinteligent u školi naslušao o jedinstvenoj lepoti, nacionalnoj svetinji i ogromnoj istorijskoj ulozi toga epa, on se iskreno dosađuje kada sluša glas gusala. Samo, analfabet, brđanin, sačinjava poslednju pravu, naivnu epsku publiku, socijalni pandan guslaru; on i uza nj – naučnik koji tu pojavu pručava." Ipak, Dvorniković zaključuje da je dosada sa kojom intelektualac sluša gusle samo tanka ljuska evropskog civilizovanog čoveka ispod koje još uvek živi epski čovek (1990: 413).
U psihološkom pogledu pevanje uz gusle predstavlja "uzbuđenu naraciju". Pesma počinje kratkim uvodom, nekada uzvikom tipa "ej" ili "aj" , da bi se nastavila rečitativnim stilom interpretacije teksta uz povremeno zapevanje na kraju stiha. Pevanje koje je praćeno bezbroj puta ponovljenim melodijskim obrascima sa manjim variranjima, kreće se između melanholičnog tuženja i herojskog otpora i potstreka. Dvorniković u tim emocinalnim krajnostima vidi katarzu koja razrešava napetost nastalu nakon turske okupacije i kulturne regresije u koju su narodi na Balkanu pali.
 
 
*
 
           
Gotovo je nemoguće objasniti kako je epsko pevanje uz gusle, koje već između dva rata pokazivalo ozbiljne znake dekadencije, i posle pedeset godina komunističke vladavine koja je potiskivala bilo koji vid nacionalne kulture, došlo do eksplozije guslarstva u devedesetim godinama XX veka. Uspon nacionalizma i populizma još krajem osamdesetih tome je doprineo svakako, a niz ratova koji su vođeni u devedesetim je samo dao finalni podsticaj. Ipak, ne treba zaobraviti da je epsko pevanje uz gusle jedna od najarhaičnijih formi naše muzičke tradicije, te da su neke mlađe muzičke prakse zauvek nestale iz narodnog života ili se pretočile u popularnu kulturu. Pevanje uz gusle se međutim, posle prekinutog kontinuiteta pojavilo početkom devedesetih u istom onom arhaičnom obliku. Jedan od odgovora mogao bi biti da same mogućnosti instrumenta i načina pevanja, kao i tematike, svakako nisu bile pogodne za pop-kulturnu obradu, a da se neznano zašto nisu potpuno izgubile iz narodnog života kao neke druge arhaične forme.
Za oživljenje i uspon guslarske muzičke prakse razloge valja tražiti u društvenim i političkim procesima. Početkom raspada bivše SFRJ došlo je do retrogradnog procesa – retradicionalizacije društava koja su bila deo te zemlje. Ma koliko neki teoretičari ne priznavali postojanje nacionalne kulture ili nacionalne muzike, očigledno je da su Srbi, Hrvati i Crnogorci, gusle videli kao svoj nacionalni simbol, posebno pogodan za nacionalnu mobilizaciju i homogenizaciju u uslovima ratova. Teoretičari bi svakako lako mogli pronaći potvrdu svoga stava u činjenici da se Srbi i Hrvati i danas na tragikomičan način otimaju o vlasništvo nad guslama, mada je istina da ih sviraju ne samo Srbi i Hrvati, već i Albanci i Bošnjaci – muslimani. Rasprave o pripadanju gusala ovima ili onima na Balkanu, ne vode se samo putem medija i veb – stranica (www.njegos.com, www.tblog. com), već i u samim pesmama:
 
Oj, Karlose, pašo Vestendorpe,           Naše gusle zapadne su vrste,     Naše gusle zvuču drugačije,
Naše gusle branik su Evrope,                tu bi Srbin polomijo prste.         mi nećemo u integracije.
Naše gusle zvuče drugačije,                  Kad zagusli katolik delija,
Nego gusle diljem Srbadije.                  Odma čuješ da nije balija.         Mile Krajina,
                                                                                                            guslar i pučki pjesnik
 
            Izvesni Imota Dinaroid na svojoj veb-stranici Hrvatski guslar (www.tblog.com), pod naslovom "Vratimo dostojanstvo hrvatskim guslama" kritikuje Hrvate što su svoj instrument tako lako prepustili Srbima. Kao najveći teret pripisuje im što je pesma "Ubistvo u Dalasu" u kojoj je opevana smrt Džona Kenedija, autor Jozo Karamatić proneo svoju i slavu srpstva čitavim svetom, a da je zapravo reč o Hrvatu iz Hercegovine.
            Osim što je nacionalizam i populizam podstakao ljude da se ponovo late gusala, tokom devedestih godina, očigledan je bio i upliv političke manipulacije, koja je jednostavno pojavu koja je već postojala (slično turbo – folku) instrumentalizovala u svoje političke i propagandne svrhe. Stoga se ni najmanje ne čini preteranim tvrdnja Iva Žanića da guslarstvo u Jugoslaviji postaje pres centar, koji aktuelna politička zbivanja prevodi u drevne slike i obrnuto. Instrumentalizacija guslarstva nije iziskivala veliki napor jer je u dinarskim krajevima negde duboko bilo sećanje na guslara kao obaveznog pratioca ratnika. Drugi važan faktor je i to da se kao jedan od najpoželjnijih kvaliteta guslara smatra dobra obaveštenost o trenutnim događajima. Tako su guslari gotovo dnevno, pratili vojevanja i stradanja svih zaraćenih strana.
            No status guslara nije na svim stranama bio podjednak. Njizraženija razlika viđena je u njihovom statusu u Republici Srpskoj i Srbiji. Dok je u RS guslarstvo imalo status državne umetnosti, u Srbiji je taj status imao turbo – folk (Kronja, 2001), a guslarstvo je predstavljalo samo majušnu potkulturu. Kao guslari, u Republici Srpskoj često su se pojavljivali na RTV Republike Srpske ne samo ratnici iz rovova, već i sam Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba, čija je slika sa guslama putem BBC-ja obišla čitav svet.
            Mnogo je svedočanstava koja idu u prilog tezi da su guslarstvo i gusle izdignute na rang državne umetnosti u Republici Srpskoj. Broj guslarskih društava, koji su bili objedinjeni i Savez guslara Republike Srpske, stalno se umnožavao. Podsticaj tome davao je Festival srpske poezije i guslarstva, koji se održava u okviru proslave Vidovdana, Dana Vojske Republike Srpske (Tarlać, 2001: 88).
            Tokom rata u BIH, guslarske manifestacije su bile skoro svakodnevno na repertoaru Srpske radio – televizije. Ministarstvo prosvete je 1994. dalo inicijativu da se u muzičkoj školi na Ilidži kao predmet uvedu gusle. 1998. godine sa guslarskog festivala koji je održan u Zvorniku predloženo je da se na Akademiju umetnosti RS u Banjaluci uvede smer guslarstvo. Koliko su gusle važne za Republiku Srpsku može se videti i na novčanicama koje je izdala centralna banka gde se pored kuće, mosta, hleba, knjige i olovke, nalaze i gusle (Tarlać, op.cit)
            Gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević je i tokom političke karijere nastavio da gusla, češće samostalno nego na festivalima. Zanimljiva je tematika njegovih pesama u kojima on govori o "gradu kao o izvoru moralne zaraze i obrazovanja koje donose tuđe običaje i razara tradiciju, pre svega autoritet muškarca u obitelji" (Čolović, 2000: 45)"Ako mu je verovati na riječ, Vučurevićeve pjesme čita i sam Slobodan Milošević. Naime, objavivši "Pozdrav iz srpske Hercegovine", pjesmu u kojoj optužuje Srbiju zbog uvedene blokade na Drini, telefonirao je Miloševiću "na kuću" i od njega čuo sledeći komentar : "Božo čitao sam ti pesmu sinoć u krevetu. Dobra je. Prava drugarska i bratska kritika. Ali ću te naterati da uskoro napišeš drugu". (Tarlać, op.cit).
            Koliko je guslarstvo u Republici Srpskoj bilo od značaja za podizanje borbenog morala, toliko je u njemu međunarodna zajednica videla opasnost. Ako je verovati nedeljniku "Nedeljni telegraf" (18.3.1998.), međunarodni zvaničnici su se pripremali da u Republici Srpskoj zabrane guslarske manifestacije. Razlog tome je što se prema njihovom mišljenju promoviše međunacionalna mržnja, rasplamsavaju strasti i veličaju osobe koje je Haški sud optužio za ratne zločine. Ipak do zabrane nije došlo, a guslari su na svim stranama nastavili da veličaju inkriminisane osobe.
 
 
Bože, čuvaj Hrvatsku od vraga
i nepravde i suda iz Den Haga
Optužuju naše branitelje,
Srbe štite, svoje prijatelje
Na meti su naši generali,
što su obol u obrani dali
To su nove globalizacije
protiv pravde, vjere i nacije
Tajne sile i svjetski moćnici,
strah zadaju djeci u ešici
Izmišljaju krivice Hrvata,
preko svojih Juda i Pilata
Gaze slavni Bljesak i Oluju,
suverena prava ne poštuju
Mi nikoga nismo napadali,
braneć zemlju krv smo prolivali
Na zapadu politiku kroje
za vlastite interese svoje
Oni stalno narode svađaju,
međusobno da se ubijaju
Od Hrvatske koloniju prave,
male zemlje da sve obesprave
NATO tuče veliku Srbiju,
Rusi kolju malu Čečeniju
Oni mogu mirno ubijati...
 
Mile Krajina, www.tblog.com
 
 
Haški tribunal
 
Amerika voli pravdu,
Ko na divljem svom Zapadu.
Ova svetska velesila
Tribunal je oformila.
Ustanovi za njih dragu postavili su u Hagu.
A zakoni tribunala zabluda je ne baš mala.
Usmereni svi zakoni,
Samo sredstvo da se goni.
Ta njihova Luiza Arbura,
Falš zakone svugde protura.
Tu zakona niki nema, već se zamka srpstvu sprema.
Mnogo ima optužnica,
Za poznata srpska lica.
Karadžića bi radije od Tuđmana i Alije
Njih dvojica zverke stare,
Ali za njih ni ne mare.
Karadžića treba ubit'
A dvojicu drugu ljubit'.
Za Mladića, tog junaka potera je vrlo jaka.
Traže oni našeg Ratka,
Presuda je zna se kratka ....
 
Milan Vlahović – Maratonac, 1988
(Tarlać 2001:92)
 
 
            Za razliku od Republike Srpske, koja je guslarstvo uzdiglo na rang državne umetnosti u Srbiji je taj status imao turbo – folk. Tako su uz zapaljivu nacionalnu retoriku tipa ustaše, balije, teroristi, ubice srpske dece, uz zastrašujuće scene razaranja, po ekranu slično arlekinima defilovale pevačice karakterističnog izazovnog izgleda, čiji je ples više podsećao na trbušni, no na bilo šta srpsko. Razlog tome je sasvim jasan. Srbija je bila zemlja koja zvanično nije bila u ratu, koja je bila sused onih koji zvanično jesu u ratu, te je samim tim bila i pogodno mesto za "bordel ratnika"(Čolović, isto). Međutim, osim odmora ratnicima pre nego što se vrate na front, "turbo-folk", taj muzički i estetski Frankenštajn Srbije devedesetih godina, koji je podržavan i čak i potpisima tadašnjeg ministra za kulturu, imao je još jednu značajnu ulogu u društvu. To je bila uloga simulakruma normalnog društva u kojem ima dovoljno potencijala za zabavu, a ne brigu, čak toliko da čitava ta interakcija između gledaoca ispred televizora i zvezde na ekranu poprima dimenziju kolektivne orgije (Djurković, Republika, 226/227).
            Iako je i u Srbiji početkom devedesetih došlo do naglog oživljavanja guslarstva, u cilju održanja imidža države koja nije u ratu, guslara nije bilo u masovnim medijima. Po gradovima širom Srbije, pa i na beogradskom Kolarčevom univerzitetu, održavane su guslarske večeri, na čijem programu su bile teme iz najnovijih ratova na Balkanu, ali se o tome nije javno govorilo niti komentarisalo u novinama. Tek sa ponekog plakata u Beogradu, poklonik ovakve muzike mogao je da se obavesti i nastupajućem koncertu ili repertoaru. Glavni izvor informisanja i pribavljanja novog guslarskog materijala u Beogradu, a to predstavljaju i danas, su neki štandovi u Knez Mihajlovoj ulici i na železničkoj stanici, gde se uz ostala znamenja kič patriotizma (kokarde, šajkače, opanci, krstovi) mogu naći i kasete sa novim guslarskim pevanjem. Ipak, u Beogradu postoji nekoliko neformalnih škola, zapravo "majstora" kod kojih se u privatnim kućama može učiti guslarstvo, ali i zvanično guslarsko društvo "Student" pri Univerzitetu u Beogradu (www.balkanmedia.com). Organizacija guslara je u Srbiji i Crnoj Gori čvrsta, skoro koliko i u Republici Srpskoj. Ustrojstvo udruženja podseća na vojne formacije i glavno sedište im je u Beogradu, u Domu Vojske Srbije i Crne Gore (Golemović, 2004.)Guslari, takođe redovno održavaju takmičenja na nivou svoje virtuelne države koja se sastoji od Republike Srpske, Srbije i Crne Gore.
            Tematika je vrlo šarolika od prastarih tema kao što je boj na Kosovu, raznih ustanaka, Prvog svetskog rata, pa sve do savremenih heroja kao što su vođe prekodrinskih Srba Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Ima i reakcija na najnovije događaje kao što je ubistvo ministra vojnog Pavla Bulatovića, izručenje Slobodana Miloševića Haškom sudu ili razmirice u tzv. Demokratskom blokui, i tome slično.Kao zanimljivo pitanje postavlja se i zašto nije, bar koliko je do sada poznato, opevan atentat na premijera Đinđića? Da li zbog toga što su novokomponovani guslari često ljudi slabog morala "ali nisu lešinari" (Golemović, 2004.) ili zbog toga što je u danima i mesecima posle atentata došlo do emocionalne paralize izazvane tim dogadjajem, koja nije dozvolila bilo kakvu reakciju (Radulović, 2004.)? Ipak, najverovatnije je da razlozi nisu moralne niti emotivne prirode, već sasvim praktične. Imajući u vidu publiku kojoj se obraćaju novi guslari, oni znaju da to svakako nisu pristalice Zorana Đinđića, već, konzervativna, desno orijentisana publika. Sledi zaključak da bi prodaja bila mala. Da je u pitanju emotivna paraliza, onda verovatno ne bi bio opevan kao "najgora srpska vlast" nakon izručenja Slobodana Miloševića Haškom sudu, i ne bi mu narodni pesnik poručio "i tebi će neko doći glave". Ipak, da nekoliko ispitanika, zaljubljenika u guslarstvo, dnevno praćenje događaja ne smatraju poželjnom pojavom. Jedan je čak eksplicitno ustvrdio da je to "sprdanje sa guslama", a da su stare pesme koje govore o ranijim događajima one prave.
Ovde je reč zapravo o komercijalizaciji arhaične forme i njenog transponovanja u sferu potrošnje.Čini se kao da je srpsko i hrvatsko novo guslarstvo jedinstven fenomen, bar u Evropi, veoma arhaičnog načina muzičkog izražavanja koji nije pretrpeo nikakvo prilagođavanje masovnoj kulturi u formalnom pogledu, a postao je deo masovne potrošnje. I, zaista kao i pre dve ili tri stotine godina tu se ponavlja nekoliko muzičkih motiva u rasponu od kvarte ili kvinte. Takvoj melodici primeren je i arhaičan rečnik, metafore i red reči u rečenici. Jedino što je novo su teme, odnosno novi junaci koji pripadaju našem vremenu. Pa i oni se smeštaju u praslike, kao da ne vojuju sa Muslimanima, Hrvatima ili NATO paktom, već sa istim onim Turcima istim, sabljama i kopljima. Tu su isti arhetipovi kao što su po Ivanu Čoloviću, ponos, deca, tradicija, teritorija, Bog, polja, reke, Kosovo, otadžbina, domovina, grobovi, izdajnici, raskoli, granice (Čolović, 2000:56). Često guslari umeću po neki stih iz Njegoševog stvaralaštva, čime daju na značaju svojim tvrdnjama. Nekada su ti stihovi i izvučeni iz konteksta, ali su uvek oni najprepoznatljivi. Najčešće se koriste u formi: K'o što Njegoš kaže:/Kome zakon u topuzu leži/tragovi mu smrde nečovještvom (B.B. Đukić, Oj Srbijo prokleta nacijo).
Današnji guslari dobro razumeju i uvažavaju zakone tržišta. Iako najveći broj guslarskih kaseta ne podleže porezu, jer nisu legalno objavljene, guslari se "štite" opomenom na omotnici da je neovlašćeno presnimavanje i umnožavanje protivzakonito, i da kako se može videti na jednoj kaseti jedan minut košta 500$.U cilju bolje prodaje oni iznova traže nove teme, odnosno jače podražaje koje bi privukle publiku da kupuje njihove kasete. Ti podražaji su upravo onakvi kakvo je i vreme i publika u njoj. Opšte srozavanje bilo kakvih moralnih normi dovelo je do toga da i publika nije tako "čojstvena i junačna" kao što je nekada bila. Danas se događa čak, da i porodice same naruče opevanje nekog od svojih članova.
            Inovacije koje su masovno prisutne u novom guslarstvu su i glumci koji između guslarskih epizoda recituju patriotske stihove, obično iz Njegoševog "Gosrkog vijenca". Svakako najbizarnija inovacija primećena je u stvaralaštvu Božidara Bože Đukića, guslara iz Vasojevića. Naime, na kaseti "Pogibija Pavla N. Bulatovića" nalazi se i naricanje Milice Milošević koje je Djukić krišom snimio na sahrani. I ne samo to, na kraju je stavio i sopstveno "lelekanje" za pokojnim Bulatovićem, koje porodica nije naručila, što je običaj u Crnoj Gori. Vrhunac neukusa Đukić je ipak pokazao na kaseti Oj, Srbijo prokleta nacijo, na koju je stavio očevidno naručeno tuženje pomenute Milice Milošević za srpskim narodom:
 
Što no rane još krvare,
Od ponoćne je, od Srbije
Dokle sunce tamo grije,
Đe ni Pavla ugrabiše...
 
Pajo brate, ljudski sine,
Šta ni rade od države,
Prodavaju ljude zdrave,
Ponavljaju žive rane,
Gde si danas Slobodane?...
 
Milica Milošević, tužilja
 
 
Ovaj "kreativni uzlet" tužilje je veoma neobičan, ne samo što tuži za čitavim narodom, već još više zbog toga što je etnomuzikolozima i danas teško da u narodu nađu žene koje pristaju da tuže van konteksta, jer se time kako se veruje priziva zlo.
            Snažnu karakterno – psihološku vezu između tuženja i guslarkog pevanja uočio je još Vladimir Dvorniković koji je zaklučio da se ekspresija i jedne i druge forme kreće između krajnje melanholije i beznađa, do krajnjeg prkosa. Stoga ne čudi što su se na savremenim izdanjima zajedno našle tužbalice i pevanje uz gusle.
            Iz tema koje dominiraju u novom srpskom guslarstvu jasno se može zaključiti kakvog su političkog opredelenja njegovi stvaraoci i kojoj ciljnoj grupi se obraćaju. Novi guslari su kao i njihova publika desno, nacionalno, monarhistički orijentisani i pravoslavni, obično samo na nivou folklora, ali ne i suštinske religioznosti. Iz pesama se lako može videti da se u pozitivan kontekst smeštaju upravo oni akteri jugoslovenske tragedije koji su bili najradikalniji u svom delovanju protiv neprijatelja i međunarodne zajednice. Evo nekih karakterističnih primera:
 
 
  1. Brate Rade, ne potpisuj sada
Ne dozvoli da Islam zavlada.
Svaka stopa krvlju zalivena
Biće srpska tu pogodbe nema.
Vens – Ovenove iscrtane mape
Crtane su po želji Hrvtske.
 
Radivoje Kuzmanović, guslar
 
 
  1. NEMA OVDJE SRBIJE
 
Oj, Imotski kulo svih ustaša,
Majka jesi i ostaješ naša!
Svi četnici zlobno te gledaju,
Da se tvoje krvi nasisaju.
Ubojica Šešelj izjavio,
Ka najzadnju da te ostavio.
Da četnička budeš poslastica,
Varao se cigan-ubojica!
 
            Mile Krajina, guslar i pučki pjesnik
           
            Izuzetno retke su bile kritike usmerene na Slobodana Miloševića i to samo u onom delu u kojem se nije ponašao pravoslavno. Od mnoštva preslušanog materijala, samo u pesmi o poseti Hilandaru nailazimo na reči kritike usmerene Miloševiću:
 
...Crnji aber dolazijo nije,
No, što skoro dođe iz Srbije.
Iz stolnoga grada Beograda,
Gde faraon bezbožni zavlada.
Đe se kolo bezbožnika vije,
Da Srbiju u crno zavije.
Crnji aber iz još crnjeg dvora,
Od bezbožnog cara i zlotvora.
A iz ruku njegovoga žbira,
Vernog sluge Dragojla vezira.
Silom zbori aber iz Srbije:
"Slušaj dobro iguman Pajsije,
Mi ovamo u carevoj vladi,
Dobro znamo šta se kod vas radi,
Jasno nam je šta se otud valja,
Nastojite da vratite kralja.
Šurujete s' Ljotićevom bandom,
S' četnicima i sa Aleksandrom...
 
Nepoznat autor
 
            I sa druge, hrvatske strane, vodi se slična ideološka bitka oko gusala. Tako Imota Dinaroid kaže (www.tblog.com): "Budući da gusle ne samo da simboliziraju konzervativno – seljačku i kršćansko – biblisku ideju (tj. pobjedu dobra nad zlom/ pravde nad nepravdom), već takođe i naglašeno ratničku narodnu baštinu, one su dakle, upravo najveća smetnja odnarođenim ljevičarima svih boja (bili oni ekstremni komunisti ili "uljudbeni" Evropejci – građani).
            Pored Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana koji su uvek pominjani u pozitivnom kontekstu odbrane nacionalne celokupnosti, integriteta, časti i svetih grobova, tu su mnogobrojni oficiri nižeg ranga koji su se pročuli po nekim slavnim bitkama. Na suprot tome, političari koji su iskazali sklonost ka saradnji sa međunarodnom zajednicom, ulasku u Evropsku uniju i poštovanje Haškog suda, bivaju ocrnjeni gore i od samog neprijatelja:
  1. Na stolici Svetog Petra,
      šjedi govno od dva metra.
     
Pesma o Milu Đukanoviću nepoznatog autora
 
 
  1. OJ, SRBIJO PROKLETA NACIJO
 
.... Oj, Srbijo što si zakukala,
      Što si crne dane dočekala.
      Od sadašnjih vladara i vlasti,
      Tvoga jata i tvoje propasti.
      Pogibiji tvojoj ko se nada,
      Ej, da Ciganin sa Srbijom vlada.
      Što za šaku prokletih dolara,
      Prodadoše velikog vladara.
      Koji stade na kraj Americi,
      A sad čami u lednoj tamnici.
      U bedeme prokletoga Haga,
      Te sve srpsko otide do vraga...
      Šta je Srbin Bogu zgriješio,
      Oj, Srbine prokleta nacijo...
      O, najgora na svijetu vlasti,
       Za Srbiju najveća propasti.
       Oj, Đinđiću njemački špijune,
       Za tu glavu što u Hagu trune,
       Na prvo ćeš odgovarat Bogu,
       Ti sa onom ciganskom rugobom.
       I za vaše veliko bogatstvo,
       Ej, zapalo je Ciganina carstvo.
       Šta radite od srpske države,
       I vama će neko doći glave.
       A, vlasti je bivalo i prije,
      Reče Njegoš veliki genije:
      
       "Kome zakon u topuzu leži,
       Tragovi mu smrde nečovještvom."
       Sramu srpski Đinđiću Zorane               
       Bože crne dočekao dane.
       Bože tvojoj ne živio majci...
       Crni ti se barjak vijorio,
      Desna ti se osušila ruka,
      Nasledniče Brankovića Vuka.
      Ot kada smo pod ovakvom vlasti,
Za Srbiju najveće propasti.
Od kada smo robijaši DOS-a,
Nesta srpskog lijepog ponosa.
Što imasmo krvnicima dasmo,
Dade Đinđić Šiptaru Kosovo,
Da se šeta po njemu ponovo....
Jasno mi je da vas je Bog stvorijo,
Al' kako ve takve sastavio,
Skupio ve s' koca i konopca,
Od zle majke, a crnjega oca.
Dvije žene na put kad se sretnu,
Ej, o vama će pričat' po svijetu....
 
 
 
Narodni guslar Božidar Božo Đukić iz Vasojevića
 
     
 
 
            Navedeni delovi guslarskog epa Oj, Srbijo prokleta nacijo svedoči o tome da je tradicija guslarstva, kao svojevrsne političke tribine nastavljana i posle ratnih dejstava. Kritike, pa i otrovne strele usmerene su upravo na one koji su porazili Miloševićevu političku viziju i pokrenuli razvoj zemlje u drugom pravcu. Taj pravac tradicionalni gorštačko – patrijarhalni čovek očito ne odobrava. Ovo izdanje je i dobar primer kako se današnjica pretapa u arhaične epske slike. Na omotnici kasete nalaze se glave Karadžića, Mladića i Miloševića nabijene na kočeve, koje se visoko uzdižu iznad nekog srednjovekovnog utvrđenja. Ova slika je sasvim jasno uklapanje sadašnjih okolnosti prisile da ovi srpski junaci, kako ih naziva narodni pesnik budu izručeni Hagu, ali predstavljena tako kao da su stradali u Boju sa Turcima i da su njihove glave izložene na način na koji Turci to zaista jesu činili.
            Mitsko neprihvatanje okolnosti ispoljava se na isti onaj način, na koji se pre šest stotina godina nije prihvatalo gubljenje Kosova. Kao i tada, tako i sada, narodni pesnik je svoj poraz pretvorio u pobedu, priklonio se "carstvu nebeskom", ubeđen da je Milošević stao u kraj Americi. Kada se ipak obreo u Hagu, uprkos tome što je Amerika pobeđena, opravdanje se nalazi u izdajstvu, srpskom prokletsvu neslozi, zbog koje Đinđić, a i iz materijalne koristi isporučuje Haškom sudu, zajedno sa "ciganskom rugobom" najvećeg srpskog junaka današnjice. Tako, pesnik još i jasno kaže izdajniku da će odgovarati na Božjem sudu, da će mu se viti crni barjak, "bože svojoj ne živio majci" i tome slično. Neprimereno bi bilo ovakve stavove u narodnom pesništvu shavatati kao nagoveštaj onoga što se posle i dogodilo, ali svakako se može prihvatiti Žanićeva teza da je novo narodno guslarstvo od početka devedesetih pa nadalje postalo pres centar nacionalističkih krugova.
            Stalna težnja narodnog pevača da u arhaične klišeee smesti savremena zbivanja vidljiva je skoro u svakom stihu. Gotovo je neizostavno u novom guslarstvu traženje pandana starijim junacima i izdajicama, pa je tako ovde Slobodan Milošević novi Car Lazar, Zoran Djindjić, savremni Vuk Branković. Javljaju se i tipske kletve kao na.pr. "od ruke ti ništa neostalo, pleme ti se u gubavce stvorilo" i tome slično. Kletva je u našem narodnom stvaralaštvu uopšte veoma značajan oblik izražavanja. Ona je čista i kondenzovana agresija, koja za onoga koje izgovara ima još i magijsku vrednost. Kletva u guslarskom pevanju delimično daje odgovor na pitanje i da li je novo guslarstvo poslednjih petnaest godina bilo deo propagandnih mašinerija (srpske i hrvatske pre svega) u cilju postizanja povišenog stepena agresivnosti prema neprijatelju. Mada ima mišljenja da se sama muzika gusala "po sebi" ni na koji način ne može dovesti u vezu sa agresivnošću (Golemović, 2004.) ima i dosta argumenata protiv. Prvo, kada je u pitanju ovakva muzička praksa, nije odgovarajući način njenog sagledavanje kao "muzike po sebi", a pogotovu muzike čiji je tekst ne samo neodvojiv, već i najvažniji činilac. Uostalom, gusle kao takve u narodu ne postoje, već je to "pevanje uz gusle". Ritam melodije u direktnoj je zavisnosti od ritma reči, što znači da su u ovoj arhaičnoj formi muzika i tekst srasli, neodvojivi delovi. Stoga, se nikako ne može prenebreći značaj i smisao teksta, odnosno njegovo dejstvo u sinergiji sa muzičkim obrascem. Te ako tekst vrvi od kletvi, pretnji i sličnih agresivnih poruka, sigurno se ne može reći da novo guslarstvo nije bilo u funkciji ratnohuškačke propagande, pre svega srpske i hrvatske strane. Štaviše, ta propaganda je u guslarima na terenu imala mrežu propagandnih centara. I kako je nekada guslarska pesma imala pre svega moralno – poučnu ulogu, tako je u poslednjim ratovima promenila funkciju i bila stavljena u pogon ratne propagandne mašinerije.
            Nije na odmet, pomenuti još jednom da je "pevanje uz gusle" forma koja se praktikovala i praktikuje isključivo javno. Guslar nikada ne gusla za sebe, kao što pastir svira sam da razbije monotoniju svoga posla. Guslar nastupa isključivo javno. To implicira da su teme, junaci i način njihove obrade u direktnoj zavisnosti od publike. Ta publika je već uveliko bila indoktrinirana ratnohuškačkom propagandom koja je kuljala iz gotovo svih medija. Znači, ona je od guslara već očekivala određen pristup događajima. Njima je jedino ostalo da se prilagode zakonima tržišta ili da nestanu sa scene.
 
 
 
Bibliografija
Brikner Paskal, Etnička teologija – poistovećivanje sa žrtvom u srpskoj propagandi u: Republika, 115/1995, 17
Golemović Dimitrije O. Gusle i agresija, Beograd, Institut za psihijatriju, predavanje održano 11.4.2004.
Gras Ginter, Zastarelost čoveka, Nolit, Beograd, 1985, 98
Дворниковић Владимир, Карактерологија Југословена, Просвета – Београд Просвета – Ниш, 1990.
Dević Dragoslav, Etnomuzikologija (skripta), Univerzitet umetnosti u Beogradu, Beograd, 1997.
Djurković Miša, Pop – politika i pop – ideologija u: Republika, 2001, 226-227
Đorđević Jelena, Političke svetkovine i rituali, Beograd, 1997, dosije, 146-157.
Esadović Medžid, Narodna pesma kod Arnauta u okolini Kumanova, PPNP, II
Žanić Ivo, Prevarena povijest: guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i BiH 1990-1995, Durieux, Zagreb, 1998.
Јовановић Ђокица, Политичка и идеолошка злоупотреба мита, Јунир, VII/2001.
Karadžić Vuk, O društvu – izbor iz socioloških tekstova, Savremena škola, Beograd, 1964.
Knežević Miloš, Ciklusi kosovskog mita u: Nova srpska politička misao, 1999. br. 3-4, 171-183.
Kronja Ivana, Smrtonosni sjaj – masovna psihologija i estetika turbo-folka, Beograd, 2001.
Medenica Radoslav, Oblici kazivanja naših epskih pesama ispred Drugog svteskog rata
Николић – Сројадинчевић Видосава, Топлица, етнички процеси и традиционална култура, Сану, Етнографски институт, Београд, 1985.
Pantić Dragan, Srpska kultura između vidovdanskog mita i evropskih ideologija u: Zbornik Srbija i Evropa, Beograd, 1996.
Radulović, dr Ranka, Gusle i agresija, Beograd, Institut za psihijatriju, tribina, 11.4.2004.
Tarlać Goran i Vladimir Đurić – Djura, Antologija turbo – folka, SKC, 2001.
Čolovič Ivan, Bordel Ratnika, Biblioteka XX vek, Beograd 2000.
Čolović Ivana, Pucanje od zdravlja, Beogradski krug, Beograd 1994, 109


[1] Epsko pevanje uz gusle je muzička praksa pozanata u planinskim delovima Balkana, i njene karakteristike ne određuju ni nacionalne ni državne granice.
[2] Kod Dvornikovića pojmove Jugosloven i jugoslovenstvo treba shvatiti, kao izraz vremena u kojem je živeo i stvarao.
Today, there have been 24 visitors (99 hits) on this page!
This website was created for free with Own-Free-Website.com. Would you also like to have your own website?
Sign up for free